9A7T/p –IOTA Contest 2002.
DX-ekspedicija na otok Trstenik - EU-136 i CI-132
Nakon prošlogodišnje DX avanture na otok Žut ekipa R K «Tule i Vužić» odlučila je i ovogodišnji IOTA Contest provesti na nekom od jadranskih otočnih bisera.
Pripreme su počele već početkom godine, a sredinom svibnja smo se igrom slučaja odlučili za otok Trstenik. Davorov (9A4KJ) otac koji živi na otoku Rabu poznaje direktora «Plovputa», firme koja održava svjetionike po Jadranu i tako smo saznali za otočić Trstenik na kojem se nalazi napuštena zgrada svjetionika u kojoj se nalazi automatizirani svjetionik. Ljubaznošću direktora «Plovputa» smo dobili odobrenje za ulaz u zgradu svjetionika i ključeve od iste. Ubrzo smo kontaktirali Krešu, 9A7K i saznali od njega brojeve za WLH (LH0659) i CLH (173) diplome. Davorov otac nam je bio veza na Rabu, preko kojega smo ugovorili prijevoz na Trstenik.
U klubu je bio veliki interes za ekspediciju pa smo se odlučili poći u sastavu: Dino, 9A2NO, Davor, 9A4KJ, Marijo, 9A5MR, Josip, 9A7JLJ i moja malenkost. U vojarni «Taborec» u Samoboru, gdje je smješten naš radio klub, smo ljubaznošću zapovjednika posudili vozilo «PUCH», agregat, vreće za spavanje, podmetače i šatorska krila. U četvrtak prije natjecanja smo potrpali sve neophodne stvari: uređaje, hranu, antene, kompjutere u «PUCHA» i Marijevog «Peugeota 206». Od uređaja smo uzeli 2 Kenwood-a TS950S i «Olimpiu» za 2-metarski rad i «cluster». Zadaću provjere prošlogodišnjih antena je odradio Dino: vertikalka za 10/15/20 metara i inverted V za 40/80 metara.
Oko 23:00 sata je naša mala kolona od 2 vozila krenula put mora. Već od samog početka nas je pratila kiša i loše vrijeme koje je izgleda «zaštitni znak» ovogodišnjeg ljeta. I vijesti s mora su bile dosta loše, naime počela je puhati bura, koja će nam kasnije zagorčati život. Put do prijevoja Vratnik je protekao bez problema. Neugodno nas je iznenadila činjenica da na cesti od Karlovca do Senja nema nijedan ugostiteljski objekt koji radi cijelu noć, gdje bi popili kavu ili se okrijepili u sred turističke sezone u zemlji koja sebe naziva turističkom... Već na Vratniku smo osjetili prve čari bure, a vožnja od Senja do Jablanca je bila prava avantura. Bura je pojačavala, a naši autići su plesali kako bura puše i trebalo je puno spretnosti za održavanje na cesti. Ipak smo umorni i pospani oko 03:00 sati stigli u Jablanac gdje smo u 05:30 dočekali prvi trajekt za Rab i za 15-ak minuta smo bili na Rabu. Prvo smo u Rabu svratili do Davorove obitelji gdje smo od Davorovog oca saznali dalje planove i popili jutarnju kavicu i odlične pite koje pravi Davorova mama. Tu se ekspediciji priključio Davorov brat Mate koji će se pokazati kao vrlo koristan član ekipe. Prvi je plan bio da se krene oko 09:00 sati, ali nam je bura koja je i dalje puhala poremetila plan. Na Rabu smo naša vozila ostavili u dvorištu policijske postaje ljubaznošću njihovog načelnika. Tu smo još kupili voće, povrće i meso i bili smo spremni za polazak. Iskrcali smo sve stvari na rivu i čekali naš brodić. Nakon dugog i zamornog čekanja na suncu i buri pojavljuje se mali brzi brodić gazde «Bombaša» i počinje brzo ukrcavanje svih stvari. Gazda nam je rekao da ćemo tek na otvorenom moru vidjeti hoćemo li moći pristati na Trstenik ili ne. Sva sreća da je naš barba spretan pomorac i uz nekoliko opasnih valjanja nas je sretno dopeljao do cilja. Zbog jakog vjetra nismo mogli pristati u bližoj lučici nego u daljoj, pa kad smo istovarili sve stvari ustanovili smo da imamo oko 500-600 metara pješačenja natrpani opremom kroz kamenjar i drač. Cijeli otok je prekriven nekim bodljikavim biljkama, koje su nas dobro izranjavale i izmučile. Svaki smo napravili 6-9 tura od lučice do svjetionika i oko 20:00 sati smo umorni i izmučeni založili roštilj i uz bevandu i pečenu vratinu vidali rane. U svjetioniku smo našli prilično jadno stanje: pada žbuka sa zidova, sve je puno nekih buba i prljavštine i smrdi po ustajalosti. To veče se ekipa podijelila, pola je ekipe spavalo unutra, a pola na otvorenom uz huk bure, što se pokazalo «uspavankom» za umorne nosače. U subotu ujutro smo počeli s postavljanjem antena, što se pokazalo pravim podvigom. Sredinu inverted V antene smo postavili na «terasu» svjetionika gdje bura bila tako jaka da Dino i ja nismo čuli jedan drugoga, iako smo bili udaljeni svega pola metra. Bura je motala naše žice kako je htjela, ali smo uz nadljudske napore uspjeli postaviti obje antene. Naš šef za agregat, Mate je postavio agregat i bilo je vrijeme za akciju. Dino se javio na 40 metara gdje je već čekao pile-up... Odradio je 60-ak veza, ali je naš agregat pokazao prve znakove bolesti. Mate mu je dijagnosticirao da je otišao «dihtung» na glavi motora tako da je rasipao ulje. Uz Matinu «alkemiju» i ljubaznost jahtaša koji su bili usidreni u lučici ispod nas (posudili su nam 5 litara ulja) agregat je uz potrošnju od 2 dl ulja na sat izdržao do 07:00 sati u nedjelju kada je stvarno «crko».
Lokacija na samom otoku je fantastična, more sa sve 4 strane svijeta, prekrasna priroda, veliki «sea-gain» tako da su «pile-upi» sa 100 W i skromnim antenama bili ogromni. Za nepunih čistih 11 sati rada (agregat se gasio svakih 50-ak minuta na 10-ak minuta za nadopunu uljem i gorivom i za hlađenje) odradili smo 900 veza u IOTA natjecanju i još 150 veza prije natjecanja. U nedjelju je konačno prestala bura, tako da je povratak na Rab iz bliže lučice bio prava pjesma uz sunčanje na pramcu broda. Naš sponzor gazda «Bombaš» nas je počastio kontinentalnom večerom (pečenim odojkom» u svom restoranu, a prijevoz brodom do Trstenika i nazad je bio besplatan. Za večerom smo sređivali dojmove i već su se pravili planovi za slijedeće ljeto, možda ponovo na ovom prekrasnom jadranskom biseru, ali sa boljim agregatom i bez bure...
I tako je još jedna avantura ostala za nama i jedva čekamo iduće IOTA natjecanje...
Pripreme su počele već početkom godine, a sredinom svibnja smo se igrom slučaja odlučili za otok Trstenik. Davorov (9A4KJ) otac koji živi na otoku Rabu poznaje direktora «Plovputa», firme koja održava svjetionike po Jadranu i tako smo saznali za otočić Trstenik na kojem se nalazi napuštena zgrada svjetionika u kojoj se nalazi automatizirani svjetionik. Ljubaznošću direktora «Plovputa» smo dobili odobrenje za ulaz u zgradu svjetionika i ključeve od iste. Ubrzo smo kontaktirali Krešu, 9A7K i saznali od njega brojeve za WLH (LH0659) i CLH (173) diplome. Davorov otac nam je bio veza na Rabu, preko kojega smo ugovorili prijevoz na Trstenik.
U klubu je bio veliki interes za ekspediciju pa smo se odlučili poći u sastavu: Dino, 9A2NO, Davor, 9A4KJ, Marijo, 9A5MR, Josip, 9A7JLJ i moja malenkost. U vojarni «Taborec» u Samoboru, gdje je smješten naš radio klub, smo ljubaznošću zapovjednika posudili vozilo «PUCH», agregat, vreće za spavanje, podmetače i šatorska krila. U četvrtak prije natjecanja smo potrpali sve neophodne stvari: uređaje, hranu, antene, kompjutere u «PUCHA» i Marijevog «Peugeota 206». Od uređaja smo uzeli 2 Kenwood-a TS950S i «Olimpiu» za 2-metarski rad i «cluster». Zadaću provjere prošlogodišnjih antena je odradio Dino: vertikalka za 10/15/20 metara i inverted V za 40/80 metara.
Oko 23:00 sata je naša mala kolona od 2 vozila krenula put mora. Već od samog početka nas je pratila kiša i loše vrijeme koje je izgleda «zaštitni znak» ovogodišnjeg ljeta. I vijesti s mora su bile dosta loše, naime počela je puhati bura, koja će nam kasnije zagorčati život. Put do prijevoja Vratnik je protekao bez problema. Neugodno nas je iznenadila činjenica da na cesti od Karlovca do Senja nema nijedan ugostiteljski objekt koji radi cijelu noć, gdje bi popili kavu ili se okrijepili u sred turističke sezone u zemlji koja sebe naziva turističkom... Već na Vratniku smo osjetili prve čari bure, a vožnja od Senja do Jablanca je bila prava avantura. Bura je pojačavala, a naši autići su plesali kako bura puše i trebalo je puno spretnosti za održavanje na cesti. Ipak smo umorni i pospani oko 03:00 sati stigli u Jablanac gdje smo u 05:30 dočekali prvi trajekt za Rab i za 15-ak minuta smo bili na Rabu. Prvo smo u Rabu svratili do Davorove obitelji gdje smo od Davorovog oca saznali dalje planove i popili jutarnju kavicu i odlične pite koje pravi Davorova mama. Tu se ekspediciji priključio Davorov brat Mate koji će se pokazati kao vrlo koristan član ekipe. Prvi je plan bio da se krene oko 09:00 sati, ali nam je bura koja je i dalje puhala poremetila plan. Na Rabu smo naša vozila ostavili u dvorištu policijske postaje ljubaznošću njihovog načelnika. Tu smo još kupili voće, povrće i meso i bili smo spremni za polazak. Iskrcali smo sve stvari na rivu i čekali naš brodić. Nakon dugog i zamornog čekanja na suncu i buri pojavljuje se mali brzi brodić gazde «Bombaša» i počinje brzo ukrcavanje svih stvari. Gazda nam je rekao da ćemo tek na otvorenom moru vidjeti hoćemo li moći pristati na Trstenik ili ne. Sva sreća da je naš barba spretan pomorac i uz nekoliko opasnih valjanja nas je sretno dopeljao do cilja. Zbog jakog vjetra nismo mogli pristati u bližoj lučici nego u daljoj, pa kad smo istovarili sve stvari ustanovili smo da imamo oko 500-600 metara pješačenja natrpani opremom kroz kamenjar i drač. Cijeli otok je prekriven nekim bodljikavim biljkama, koje su nas dobro izranjavale i izmučile. Svaki smo napravili 6-9 tura od lučice do svjetionika i oko 20:00 sati smo umorni i izmučeni založili roštilj i uz bevandu i pečenu vratinu vidali rane. U svjetioniku smo našli prilično jadno stanje: pada žbuka sa zidova, sve je puno nekih buba i prljavštine i smrdi po ustajalosti. To veče se ekipa podijelila, pola je ekipe spavalo unutra, a pola na otvorenom uz huk bure, što se pokazalo «uspavankom» za umorne nosače. U subotu ujutro smo počeli s postavljanjem antena, što se pokazalo pravim podvigom. Sredinu inverted V antene smo postavili na «terasu» svjetionika gdje bura bila tako jaka da Dino i ja nismo čuli jedan drugoga, iako smo bili udaljeni svega pola metra. Bura je motala naše žice kako je htjela, ali smo uz nadljudske napore uspjeli postaviti obje antene. Naš šef za agregat, Mate je postavio agregat i bilo je vrijeme za akciju. Dino se javio na 40 metara gdje je već čekao pile-up... Odradio je 60-ak veza, ali je naš agregat pokazao prve znakove bolesti. Mate mu je dijagnosticirao da je otišao «dihtung» na glavi motora tako da je rasipao ulje. Uz Matinu «alkemiju» i ljubaznost jahtaša koji su bili usidreni u lučici ispod nas (posudili su nam 5 litara ulja) agregat je uz potrošnju od 2 dl ulja na sat izdržao do 07:00 sati u nedjelju kada je stvarno «crko».
Lokacija na samom otoku je fantastična, more sa sve 4 strane svijeta, prekrasna priroda, veliki «sea-gain» tako da su «pile-upi» sa 100 W i skromnim antenama bili ogromni. Za nepunih čistih 11 sati rada (agregat se gasio svakih 50-ak minuta na 10-ak minuta za nadopunu uljem i gorivom i za hlađenje) odradili smo 900 veza u IOTA natjecanju i još 150 veza prije natjecanja. U nedjelju je konačno prestala bura, tako da je povratak na Rab iz bliže lučice bio prava pjesma uz sunčanje na pramcu broda. Naš sponzor gazda «Bombaš» nas je počastio kontinentalnom večerom (pečenim odojkom» u svom restoranu, a prijevoz brodom do Trstenika i nazad je bio besplatan. Za večerom smo sređivali dojmove i već su se pravili planovi za slijedeće ljeto, možda ponovo na ovom prekrasnom jadranskom biseru, ali sa boljim agregatom i bez bure...
I tako je još jedna avantura ostala za nama i jedva čekamo iduće IOTA natjecanje...
